Prerijski pas (svizac)-PRAIRIE DOG-Predivni su.
Najčešće predatori crnorepog prerijskog psa su kojoti, američki jazavci , crveni ris, suri orao, njorka jastrebovi , crvenorepi jastrebovi i čegrtuše. Iako su sada vrlo rijetki crnonogi tvor je nekoć bilo glavni predator u crnorepog prerijskog psa.
Za razliku od nekih drugih prerijskih pasa, ova životinja ne hibernira tokom cijele zime. Crnorepi prerijski pas može se vidjeti iznad zemlje usred zime.
Oni skupno žive u velikim podzemnim naseljima nazvanim "gradovima", u kojima ima i po tisuću životinja. Svaki "grad" je podijeljen u niz manjih zajednica s otprilike tridesetak životinja koje se međusobno dobro poznaju, te mnoge od njih imaju neposredno povezane jazbine. Manje zajednice imaju uvijek nekoliko članova na tzv.stražarskoj dužnosti. Oni sjede na humku iskopane zemlje, kraj ulaza u jazbinu, otkud mogu najbolje vidjeti što se oko njih događa. Ako jedan opazi neprijatelja, oglasit će se nizom zvižduka kojima će ostali članovi zajednice razumjeti značenje. Za svaku vrstu grabežljivaca imaju svojevrstan zov, tako da svi znaju ne samo da im prijeti opasnost, već i koliko je ozbiljna. Zov upozorenja što ga proizvodi "stražar" ponavljaju ostali u blizini, pa se on širi čitavim gradom i tako su svi na oprezu. Stanovnici ne bježe odmah, već zauzimaju strateške položaje u blizini svojih rupa. S tog mjesta, uspravljeni na stražnjim nogama zure u uljeza, prateći pomno svaku njegovu kretnju. Kako npr.kojot trčkara kroz njihov grad, uzbuna se širi od zajednice do zajednice pa ga dočekuje čvrsto i bijesno piljenje građana, koji ga prijeteći prate sve dok ne stigne u neposrednu blizinu, a onda u hipu nestaju svi u svoje jazbine.
Društveni život prerijskog psa nije ograničen samo na obranu. Odrasli, koji sjede izvan jazbine, objavljuju svoje pravo vlasništva još jednim u nizu zvižduka, popraćenog malim, dražesnim skokom u vis. Za vrijeme sezone parenja članovi zajednica veoma su bliski i brane svoje granice od svakog napadača. Spolno sazrijevaju s tri godine, a godišnje imaju 1-6 mladih koji se rađaju slijepi i bez dlake. Kada završi vrijeme "napetosti", opuštaju se, tumaraju gradom i zalaze u područje jedni drugima. Kada se nepoznati pridošlica približi starosjediocu, životinje vrlo oprezno razmjenjuju prilično rezerviran poljubac, a zatim si uzajamno njuše analne žlijezde, kako bi ustanovile da li su srodnici iste populacije. Ako se ne poznaju, rastaju se i posjetilac odlazi. Ali ako otkriju da su pripadnici iste zajednice, ljube se otvorenih usta, nježno se timare i često zajednički odlaze te pasu jedan uz drugoga.
Na uzanom pojasu zemljišta koji se
prostire od centralnog Teksasa do granice SAD i Kanade žive crnorepi prerijski
psi. Ove simpatične rođake vjeverice su veoma druželjubive. Žive u zajednicama
koje čine jedan mužjak, nekoliko ženki u bliskom srodstvu i njihovi mladunci.
Hodnici njihovih jazbina povezani su s domovima drugih rođaka, tako da kolonija
crnorepih prerijskih pasa često prekriva i po nekoliko hektara.
Ovakva povezanost prerijskih pasa
korisna je zbog potrebe da se ove životinjice odbrane od brojnih grabljivica –
kojota, lisica, risova, zmija, sokola, jastreba i orlova. „Dežurni stražari“
upozoriće ostatak kolonije na opasnost glasnim dozivanjem, nalik na pseći
lavež, na šta će sve životinjice užurbano trčati u svoja bezbjedna skloništa
pod zemljom. Bliskost crnorepih prerijskih pasa vidljiva je i pri susretu, oni
se ljube kad se sretnu, a bliži rođaci se čak i grle.
Jazbina prerijskog psa sastoji se od nekoliko tunela, s čijih su strana iskopane sobe u kojima stanari čuvaju hranu i odgajaju mlade. Ulaz je zaštićen kupastim uzvišenjem koje služi kao osmatračnica i štiti dom od pljuskova i poplava. Živeći u preriji, ovaj rođak vjeverice prilagodio se okolini. Linja se dva puta godišnje, kako bi bio što manje primjetan među niskom žućkastom travom. Vodu ne pije, već svu potrebnu tečnost crpi iz hrane, i to lišća, korjenja, lukovica, mladica, žbunja, žitarica, cvjeća i pokojeg insekta.
Jazbina prerijskog psa sastoji se od nekoliko tunela, s čijih su strana iskopane sobe u kojima stanari čuvaju hranu i odgajaju mlade. Ulaz je zaštićen kupastim uzvišenjem koje služi kao osmatračnica i štiti dom od pljuskova i poplava. Živeći u preriji, ovaj rođak vjeverice prilagodio se okolini. Linja se dva puta godišnje, kako bi bio što manje primjetan među niskom žućkastom travom. Vodu ne pije, već svu potrebnu tečnost crpi iz hrane, i to lišća, korjenja, lukovica, mladica, žbunja, žitarica, cvjeća i pokojeg insekta.
Crnorepi prerijski pas (lat. Cynomys
ludovicianus) je glodavac iz porodice Sciuridae.
Živi u nekim velikim ravnicama Sjeverne
Amerike u Kanadi,
SAD-u i Meksiku.
Crnorepi prerijski pas općenito je prekriven tamnijim bojama, sa svjetlijom
bojom trbuha.
Repovi imaju crne krajeve. Odrasli mogu težiti od 0,68 do 1,4 kg, mužjaci su
obično teži od ženki. Duljina tijela je obično od 36 do 43 cm s 7,6 do 10 cm
repa.Najčešće predatori crnorepog prerijskog psa su kojoti, američki jazavci , crveni ris, suri orao, njorka jastrebovi , crvenorepi jastrebovi i čegrtuše. Iako su sada vrlo rijetki crnonogi tvor je nekoć bilo glavni predator u crnorepog prerijskog psa.
Za razliku od nekih drugih prerijskih pasa, ova životinja ne hibernira tokom cijele zime. Crnorepi prerijski pas može se vidjeti iznad zemlje usred zime.
Ravnice Sjeverne Amerike naseljene
su glodavcima veličine malih kunića (30-40 cm) uključujući i mali rep.
Nazvani su prerijskim psima prema mjestu obitavanja, te prema zvukovima upozorenja koji su nalik psećem lavežu.
Ove životinjice ne samo što pasu travu na
površini, već to čine danju kad posvuda lutaju i drugi stanovnici tog područja
(kojoti, divlje mačke, tvorovi, jastrebovi..) koji bi sa zadovoljstvom pojeli
prerijskog psa, ako bi im se za to ukazala prilika. Zbog toga su prerijski psi
razvili vrlo djelotvornu obranu koja je zasnovana po visoko organiziranom
društvenom sistemu organizacije.Nazvani su prerijskim psima prema mjestu obitavanja, te prema zvukovima upozorenja koji su nalik psećem lavežu.
Oni skupno žive u velikim podzemnim naseljima nazvanim "gradovima", u kojima ima i po tisuću životinja. Svaki "grad" je podijeljen u niz manjih zajednica s otprilike tridesetak životinja koje se međusobno dobro poznaju, te mnoge od njih imaju neposredno povezane jazbine. Manje zajednice imaju uvijek nekoliko članova na tzv.stražarskoj dužnosti. Oni sjede na humku iskopane zemlje, kraj ulaza u jazbinu, otkud mogu najbolje vidjeti što se oko njih događa. Ako jedan opazi neprijatelja, oglasit će se nizom zvižduka kojima će ostali članovi zajednice razumjeti značenje. Za svaku vrstu grabežljivaca imaju svojevrstan zov, tako da svi znaju ne samo da im prijeti opasnost, već i koliko je ozbiljna. Zov upozorenja što ga proizvodi "stražar" ponavljaju ostali u blizini, pa se on širi čitavim gradom i tako su svi na oprezu. Stanovnici ne bježe odmah, već zauzimaju strateške položaje u blizini svojih rupa. S tog mjesta, uspravljeni na stražnjim nogama zure u uljeza, prateći pomno svaku njegovu kretnju. Kako npr.kojot trčkara kroz njihov grad, uzbuna se širi od zajednice do zajednice pa ga dočekuje čvrsto i bijesno piljenje građana, koji ga prijeteći prate sve dok ne stigne u neposrednu blizinu, a onda u hipu nestaju svi u svoje jazbine.
Društveni život prerijskog psa nije ograničen samo na obranu. Odrasli, koji sjede izvan jazbine, objavljuju svoje pravo vlasništva još jednim u nizu zvižduka, popraćenog malim, dražesnim skokom u vis. Za vrijeme sezone parenja članovi zajednica veoma su bliski i brane svoje granice od svakog napadača. Spolno sazrijevaju s tri godine, a godišnje imaju 1-6 mladih koji se rađaju slijepi i bez dlake. Kada završi vrijeme "napetosti", opuštaju se, tumaraju gradom i zalaze u područje jedni drugima. Kada se nepoznati pridošlica približi starosjediocu, životinje vrlo oprezno razmjenjuju prilično rezerviran poljubac, a zatim si uzajamno njuše analne žlijezde, kako bi ustanovile da li su srodnici iste populacije. Ako se ne poznaju, rastaju se i posjetilac odlazi. Ali ako otkriju da su pripadnici iste zajednice, ljube se otvorenih usta, nježno se timare i često zajednički odlaze te pasu jedan uz drugoga.
Unutar grada, prerijski psi se s posebnom
brigom odnose prema rastinju. Oni ga tako temeljito popasu da mnoge biljke,
koje naročito vole, gotovo potpuno iskorijene. Tada se sele na drugi dio svog
teritorija, a stare pašnjake ostavljaju neko vrijeme na ugaru, da bi se na njih
vratili kad se biljke oporave. Oni čak selektivno uzgajaju biljke. Ne vole
kadulju (jednu od češćih i otpornijih biljaka na ravnicama), te ako neka
sadnica kadulje pusti korijen i proširi se, oni je namjerno podgrizaju, da bi
se više proširile biljke koje radije jedu. Gotovo isključivo su biljojedi, no
znaju pojesti i ponekog insekta.
Inače, ove životinjice popularne su
u zoološkim vrtovima gdje ih se može vidjeti, no kao kućni ljubimci vrlo su
zahtjevni što se tiče držanja i prehrane. Također, tijekom godine ulaze u
specifičan period parenja (engl. rut) koji može potrajati i do nekoliko
mjeseci, a kada im se ponašanje drastično promijeni - često postaju ratoborni
pa čak i agresivni. Mogu oboljeti od tularemije.
KAO LJUBIMCI.
|